Pjer Loti je jedno od onih pravih istanbulskih mjesta o kojima teško da možete mnogo reći jer ih prosto morate osjetiti. Prvi put kad sam bila u Istanbulu, znam da sam o njemu čitala i ništa tu meni nije bilo jasno. Bosfor i Zlatni rog, neki Francuz po kome je mjesto dobilo ime, veliko groblje… turistima nije baš znano mjesto. Dakle, neznavenost je moje srednje ime (tada). Po povratku kući me priča više zainteresovala i krenula sam da da guglam i shvatila šta sam propustila sa Istanbul to-do liste. Zlatni odsjaj sa Bosfora koji ovdje siječe istanbulski evropski dio na novi i stari samo je jedna od tih stvari. Guglaćete dosta i o istorijskom značaju ovog dijela, a naći ćete i više o zaljubljeniku u Istanbul koji je dane i noći provodio ovdje i pisao iako je zapravo oficir u mornarici po profesiji. Ono što nećete naći jeste mistika i magija koju morate osjetiti, a to je moguće samo ako zapravo dođete na Ejup. U onaj dio Istanbula koji je po svemu drugačiji, jer vas možda i najbolje vraća nazad u istoriju i onaj Pamukov Istanbul. Taj Istanbul se razlikuje od vreve sa Istiklala, glasnih prodavaca sa Sultanahmeta ili skupih izloga Nišantaša. Pravi Istanbul ćete osjetiti ispred Eyup džamije, uz čaj i kunefe (künefe), dok se budete penjali grobljem ili žičarom ka Pjer Loti kafeu. Pjer Loti kafe pored čaja i nezaobilaznog salepa s jeseni i zimi karakterišu i prodavci koštanja, simita i raznih slatkiša tipa šećerne vune, ušećerenih jabuka… Sve to sa sobom možete ponijeti, ali bi valjalo da požurite ako želite dobar sto uz ogradu. Prava mala trka tu nastaje – ne biste vjerovali koliko i kako se ljute i starije gospođe uzmete li im mjesto koje su one kibicovale. Pogled iz kafića jednako je dobar kao sa donje platforme gdje vas žičara ostavlja, ali pogled uz čaj i simit je pun ugođaj. Zato je ovo mjesto puno mladih i starijih, grupa koje dolaze u društvu, porodica, parova. Alkohol se ne služi.
Teleportovanje i spokoj Pjer Lotija
Magija Bosfora se i ovdje osjeća, iako je ova energija drugačija. Od ulaska sa trga zaboravljate na raskoš i gužvu sa Istiklala ili Sultanahmeta. Ovdje ne možete ni da sakrijete da ste stranac, jer stranaca je zaista malo iako je ovo mjesto sve popularnije. Naiđe po neko ko žuri ka žičari, ali je lokalno stanovništvo to koje boji ovaj dio grada. Mali centar za sebe, koji nosi spokoj i šarm Pamukovog Istanbula. Lokalci slabog znanja engleskog su zatvoreniji, iako ljubazni, bilo na ulici bilo u nekom od nekoliko porodičnih restorana. Čudan je osjećaj kada vas zaustave dvije mlađe gospođe, nasmijane i srećne (vjerovatno nije prava riječ) i pitaju odakle ste, opet se osmjehnu i nastave dalje. Zaista ste među lokalcima, i možete probati sjajnu hranu. Kako se ona razlikuje od one koju ćete pojesti u nekom drugom dijelu grada, pitate se. Osjećaj da ste među porodicama koje u restorane dugih tradicija dolaze u velikim grupama dopunjava miris svježe pripremljene hrane koju birate iz menija na turskom (i uz pomoć fotografija). Ne sjećam se da smo dobili engleski meni. Ali zato jesmo dobili sjajne kolače, tek toliko da budemo spremne za uspinjanje ka onom kafiću. Malo energije može se potrošiti i šetnjom ulicama koje vode bočno i koje se šetačka zona, a na koncu vode do kuća. Brojne su radnje sa nakitom, a za njima ne zaostaju ni dućani sa tradicionalnom odjećom.
Eyup džamija (Eyüp Sultan Camii) koja vam odmah privlači pažnju i koja je centar svega ovdje po mnogo čemu je posebna. Za muslimane, ovo je četvrto po važnosti i svetosti mjesto, nakon Meke, Medine i Jerusalima. Poseban doživljaj je doći ovdje petkom (Cuma). Ova “najsvetija” džamija, prva velika izgrađena u Istanbulu po preuzimanju Carigrada, predivnog i malo mističnog izgleda poznata je po grobu (turbe) ebu-Ejjuba el-Ensarija (Ebu Eyüp el-Ensari), koji je bio jedan od vojnika Božjeg poslanika Muhammeda i jedan od njegovih bliskih ashaba. Možda ne toliko poznata činjenica je i da se ovdje nalazi grob Mehmed Paše Sokolovića. Ogroman broj ljudi ćete naći ovdje, a pažnja sa kojom se odnose od samog ulaska je nevjerovatna. Energija mjesta petkom je takođe posebna i tek tada shvatate na koliko ste drugačijem mjestu, i kako li je to nekad moglo izgledati.
Ako ste krenuli na Pjer Loti: Prostorno dezorjentisana osoba kao ja odlazak na Pjer Loti će doživjeti jednim od krugova pakla. Nije toliko strašno, ali definitivno ne znate ni gdje ste ni gdje stižete. Odlazak je super pri povratku – jer samo treba preći na drugu stranu ulice (i malo više stajališta ako ćete nazad do Taksima). Naravno, pretpostavka je da ste u autobusu, ne u taksiju (nema čari, vjerujte mi). Moj jedini pokušaj da se prevezem brodom do ovog odredišta je bio neuspješan; doduše u vrijeme Ramazana i jula mjeseca. Odakle god da krećete, autobusi su vidno označeni iako možda ne i najjasnije tako da povedite računa. Ja bih nekako uvijek birala da krenem do Ejupa sa autobuske stanice sa Eminonu (Eminönü) pristaništa (bus 99 jedan od mogućih). Kada siđete sa mosta i gledate u Yeni džamiju (Yeni Cami), autobuska stanica je sa desne strane i uočljiva po ogromnom broju autobusa kojima se ne zna kad i kako kreću, al’ tu su 🙂 Vožnja traje nekih dvadesetak minuta i prolazite pored Vaseljenske patrijaršije, kao i kroz djelove Fener i Balat (one šarene stare istanbulske kućice sa serija su odavde, ali ih nećete vidjeti dok ne zađete unutra; o tome u narednom postu).Da, još jedna ljepota Istanbula je što nekada imate istu ili sličnu lokaciju u evropskom i azijskom dijelu. Zabave ne fali. Ako ste ipak za odlazak sa malo manje čari i lokalnog iskustva, onda uzmite taksi. Tu negdje od kraja Galata mosta sa Eminonu (Eminönü) pristaništa bi trebalo da vam uzme nekih 15-ak turskih lira u jednom pravcu. I taksi će vas, kao javni prevoz, dovesti do istog mjesta, blizu Zal Mahmud Pasa džamije (Zal Mahmut Paşa Camii) odakle lako ulazite u centar Ejupa. Vožnja autobusom vas staje 2 do 3 turske lire, zavisno da li imate Istanbul Kart. Žičaru plaćate takođe ovom karticom ili žetonima i pojedinačna vožnja staje isto.
I dalje mi treba simit sa (malo) više sira i čaj. Da je zima, rekla bih i salep. I pogled. Akcenat na i.
Comments (0)