Post uvijek počinjem pretragom fotografija, a kako ih ima dosta to traje. Tražeći prvu fotografiju, vratila sam se u album iz 2012. godine, ali fotografije nema. I nastavila sam dalje. Sve vrijeme me uredno u glavi prati glas i pogled i pitanje ‘’Dokle više?!’’. Eh… Pet minuta koje su nam obećavali na svakih 10 se oteglo, baš kao i naš dolazak do Hajdarpaša željezničke stanice (Haydarpaşa Garı). Do stanice smo tada došle najdaljim mogućim putem. Kasnije sam shvatila da je dovoljno ući na feri liniju sa Kabataša (Kabataş) ili Eminonua (Eminönü) – pravo do tamo ili na Kadikoy (Kadıköy) pa šetnjom do krajnjeg cilja. Ovako sam se upoznala sa mirnijom stranom Istanbula, i vojnom. Ogromni vojni kompleksi prekidali su stambene djelove, a nekih gotovo 2 sata nijesmo baš bili sigurni gdje smo. Zašto smo išle tamo? Stanica je izgledala čarobno u serijama, imala je neki čudan šmek starog Istanbula. Arhitektura koja odskače, oslonjena na Bosfor, nosi neku težinu sa sobom. Kasnije čitam da je pretrpjela ogromne štete tokom Prvog svjetskog rata, obnavljana kao najveća u svoje vrijeme simbolizuje i transformaciju turske države; vrlo značajna za putnike nekada i sad. Impresivnog izgleda bilo da dolazite u Istanbul ili iz njega odlazite u pravcu Azije i danas.
Jednako kao i okolina Sirkecija, naročito kad ga preslikate u crno-bijelu fotografiju i dodate tome informaciju da je upravo ova stanica bila posljednja stanica čuvenog Orijent ekspresa. Već odatle nazirete trg Eminonu. Liči na sve sem na trg – danas najkomplikovaniji saobraćajni čvor nekada je bio pijaca robova gdje su se prodavale i mlade djevojke otete u brojnim pohodima. Odavde ćete krenuti ka azijskom dijelu, osjetićete miris sa pijace začina ili ćete se jednostavno nasloniti na ogradu i upiti miris Bosfora dok razmišljate da li da krenete ka novom ili starom Istanbulu.
Sirkeci stanica nije impozantna kao Hajdarpašina, ali je upravo ona, kao i hotel Pera Palace, pravljena za potrebe gostiju Orijent ekspresa (1889. godine prva vožnja od Pariza do Istanbula trajala je 3 dana). Obje stanice su i danas značajne za putnike u Istanbulu, ali i kao tačka spajanja za mjesta van Istanbula. Na Sirkeci će vas put nanijeti, ali zastanite. Danas ova stanica ne odiše sjajem koji je nekad imala sigurno, ali je dovoljno čudnovata. Sada je stanica dio i jedne nove priče koja se zove Marmaray, podbosforska linija o kojoj je sanjao još sultan Abdülmejid (1860). Ova linija spaja dva kontinenta, iako još uvijek u potpunosti nije gotova, operativna je i značajna za brz prelazak sa jedne na drugu stranu. Suvišno je reći da ovdje ne možete osjetiti ljepote Bosfora. (Ne, nemate akvarijumski pogled na ribice.)
Malo carstvo snova koje spaja dvije stanice
Kada se zimi nađete u Istanbulu, a snijeg počne da pada, a vi ga ne volite… Onda i ne znam što bih vam rekla. Nije najljepše vrijeme za šetnju, iako Istanbul izgleda čarobno i tada. Hladno je, snijeg je oštar, a ljetnje dijete i zima ne idu baš zajedno. Sa Istiklala, krenete li ka Galati, sa desne strane ulazite u portun koji vas vodi u srce Beyoglu (Beyoğlu) dijela. Opet nekim čudom Bosfor je tu. I jedna prilično (i samo naizgled) sterilna zgrada – Hotel Pera Palace Jumeirah. Hotel za koji se vezuje beskrajno mnogo priča, najstariji je evropski hotel u Turskoj, i danas živi od stare slave i mistike nekih davnih vremena. Upravo zbog ovog hladnog vremena, ove godine smo se uvukle u ovaj hotel koji je bio pravo iznenađenje.
Da li će vas više privući Ataturkova omiljena soba, danas muzej, ili soba Agate Kristi u kojoj možete i prenoćiti ili je samo vidjeti ukoliko nema gostiju – ne znam. Znam da bi trebalo da zavirite u hotel gdje će vas dočekati ljubazno osoblje i vratiti vas u prošlost. Ne zato što će vas uvesti u drveni i najstariji lift u Turskoj, drugi najstariji u Evropi nakon onog u Ajfelovom tornju… niti zbog jednog čudnog sistema ventilacije koji možete vidjeti iz dva ugla, i steći sasvim drugačiju sliku… već zbog jednog malog kafea kome nećete moći da odolite i koji će vas očarati jednako kao stari eksponati koji svjedoče o značaju ovog hotela kao i ljubazni portiri koji će vam pričati priču sa kojom ćete se saživjeti. Preukusni kolači, najsitniji detalji koji odaju čaroban i umjereni luksuz i spokoj nekog drugog vremena će vas bez problema zadržati barem 2 sata ovdje.
Spoj nespojivog. Dvije krajnosti i stalni polaritet, gdje god se okrenuli, što god gledali ili opisivali. Tu razliku u Istanbulu nigdje ne možete osjetiti kao prelaskom sa evropske na azijsku stranu. Pođite do Hajdarpašine stanice sa Eminonua ili Karakoya (Karaköy), udahnite Bosfor. Vratite se na Sirekci – uzmite podbosforsku liniju Maramary sa Uskudara (Üsküdar). Kada stignete na Sirkeci, odštetajte preko Galata mosta do hotela gdje su nekada na stolici nosili putnike Orijent ekspresa.
Istanbul (zvani karma) (ponovo) zove.
Comments (0)